Tijelovo - Brašančevo

Svetkovina Tijelova se punim imenom naziva Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. U Hrvata, pa tako i u nas u Hercegovini još se udomaćio i naziv Brašančevo, a potječe od naši starih iz 18. stoljeća. Naime, riječ Brašančevo dolazi od riječi brašno, od čega se mijesi tijesto i pravi kruh, a kruh u pretvorbi u sv. Misi postaje Tijelo Kristovo. Stoga je ovaj naziv u našem narodu duboko simbolički utemeljen.

Svetkovina se Tijelova slavi u četvrtak po Presvetom Trojstvu. Svoje korijenje vuče još iz 13. stoljeća. S ovom su svetkovinom povezana dva događaja.

Prvi događaj: Ukazanje augustinskoj redovnici sv. Julijani iz samostana blizu Liègea u Belgiji, koja je imala viđenje punog mjeseca na kojemu je bila jedna mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao jednu svetkovinu koja Crkvi nedostaje e da bude potpuna. Ta je svetkovina zapravo Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Na njezinu zamolbu mjesni je biskup Robert de Thorote iz Liègea dao uvesti u svojoj biskupiji blagdan sv. Euharistije. Sveta Julijana je sa svojim sljedbenicima proširila ovo čašćenje na cijelu Crkvu.

Drugi događaj: Čašćenje Tijela i Krvi Kristove povezano je uz euharistijsko čudo koje se zbilo godine 1263. u mjestu Bolseni u Italiji. Naime, jedan je svećenik slaveći svetu Misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Kad je lomio Posvećenu hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru.

Nakon ova dva događaja ondašnji papa Urban IV. Papinskom bulom 8. IX. 1264. godine ustanovio je svetkovinu Tijelova, koja se od tada proširila po čitavome svijetu gdje je Katolička crkva pustila svoje korijenje.

Ova svetkovina spada u tzv. *pomične svetkovine u Crkvi. To znači da dan njezina slavlja ovisi o svetkovini Presvetog Trojstva, odnosno o svetkovini Uskrsa. A svetkovina se Uskrsa određuje prema mjesečevoj mijeni. (*više o svetkovinama općenito vidite u jednom od naših slijedećih serijala)     

Svetkovina Tijelova je nerazdvojiva od Tijelovske procesije. A ona se prvi put dogodila u Kölnu, u Njemačkoj sedamdesetih godina 13. stoljeća. Te se je u 14. stoljeću raširila po mnogim katoličkim zemljama i poprimila veličanstveno obilježje. Posvećena se hostija nosila u monstranci (pokaznici) koja je bila napravljena od zlata i veoma raskošno urešena. Svećenik bi nosio Hostiju, puk bi pjevao i molio, a djeca i mladi bi posipali cvijeće tamo kuda bi Presveto Tijelo Kristovo prolazilo. I danas se u nekim mjestima zadržao ovaj hvalevrijedan liturgijski običaj.

Razmišljanje   

Tijelovo je svetkovina naših starih, blagdan našega života, kruha i vina – Tijela i Krvi. Ona svetkovina koju je naš narod izrazito znao cijeniti, jer mu je srcu prirasla i od nje je živio. Svakodnevno se s njom susretao u sv. Misi, u sv. Pričesti. Vjerovao je u Boga, u Tijelo i Krv Isusovu. Nije bilo pedlja neobrađene zemlje na kojoj nije bilo usijano žito (kruh) niti je bila ijedna kuća bez vinograda i njegovih plodova (grožđa i vina). Danas svega toga nema ili ima vrlo malo. Nažalost, ni Tijelovske procesije više nema ili, ako je ima, put joj nije dulji od sto metara. Pitamo se s pravom zašto?! Poslije komunističkog jednoumlja, kad je Crkva za državu bila neprijateljem broj jedan, došla je demokracija i s njom je ova svetkovina postala i državnim blagdanom (neradnim danom). Mislili smo sad će biti procesija, sad će se bolje slaviti naše svetkovine. Ali su nas materijalizam i individualizam ugrozili, usudili bismo se kazati, gore od socijalizma. Tijelovska je Misa svake godine sve jednostavnija i kraća, a  i procesija s vremenom nestaje, oboje iščezavaju. Nemarom službenih osoba, a djelomice i naroda kojega je u crkvi za ovih svetkovina sve manje.

Da bismo u svojoj vjeri opstali i ostali nužan je zaokret. Ne treba ga tražiti negdje na horizontu daleko, nego je on tu u nama samima. Mi smo ti koji se trebamo zaokrenuti, poći za Kristom. Potrebno je pogledati u našu tradiciju, u naše stare, iščitati nju i njih. Ne smijemo jednostavno kazati da ništa ne valja što su naši pređi činili. Dapače, vidimo što mi u današnjem svijetu činimo, što se događa uokolo nas, pa onda prosuđujmo predaje naših otaca. Latinska poslovica kaže Senum consilia, iuvenum robur – Starima pripadaju savjeti, a mladima snaga. Dajmo sve od sebe, od svoje mladosti, učeći od starijih savjetujući se s njima, pa se onda nećemo sa sjetom prisjećati naših običaja, naših pobožnosti, naših minulih vremena, dobrih i plemenitih.