Dragi Zvonko!

Rijetko se sastanemo da i na ovakav način reknemo da si nam u srcu. Više si onako privatno, potiho, ali duboko u našim srcima. Kušamo u svojim dušama zamisliti vremenski raspon od 1976. do ove 2006. godine Gospodnje. I reknemo, to je punih trideset godina. U trideset godina čovjek sve stvori. Rodi se, završi pučku školu, srednju, visoku, možda i poslijediplomski, stvori i svoju vlastitu obitelj, rode mu se djeca. Reknemo da su to puna tri desetljeća, mnogo vremena. Mnogo se toga u tom razdoblju dogodi.

Ti si puna tri desetljeća, to dugo vrijeme, proveo u zatvoru. Mnogi su se Zvonko, koji su večeras u ovoj večeri i okupljanju za Tebe i s Tobom, rodili i narasli dok si Ti bio i još uvijek jesi u zatvoru. Želimo da znaju tko si, zašto si u zatvoru. U djetinjstvu su te prozvali Taik, jer si kao mali tako izgovarao riječ «čovjek». Boljelo Te već izmalena da Tvoja domovina Hrvatska nije slobodna. To si već zarana naučio. I kada bi kao malo dijete progovorio nešto što nije po volji onih koji su zemlju i narod porobili, Tvoj bi Peija očima sve rekao. A Ti si u sebi govorio, i stalno ponavljao: «E, ja im neću šutjeti!» I onda su te čuli zidovi, jer oni su tih učmalih komunističkih godina postali prave nemani, da su im i uši narasle. To Te je, i mnoge hrvatske mladiće Tvoje Imote, tako razljutilo, da si im iz petnih žila čupao te klempave uši. To je komunističku neman tako razljutilo, da vas je tukla, izbacivala iz škola, pozivala Vaše roditelje na saslušanja, izbacivali ih s posla te su morali od nemila do nedraga i daleke pečalbe kako bi obitelj prehranili. Morao si s tolikim hrvatskim mladićima i djevojkama bježati da dugo, dugo ne vidiš Livada, Stubli, Zavale, Donje Male, Sv. Stipana. Pomislio si, "druge zemlje i narodi vide što se mojoj zemlji i mom narodu događa". Da, vidjele su tuđe zemlje što se Tvojoj zemlji događa, i vidjeli su tuđi narodi, što se Tvome događa, no pomoći nisu htjele. Tvoje su, i drugih naših mladića, vapaje prečuli, pa ste posegnuli za svim mogućim da im oči otvorite. I tad su ih zatiskli, a Vas su nemilosrdno pobacali u tamnice.

Iz svoje si tamnice mnogo toga doživio. Znamo da su Ti ti događaji mjerili snagu pleća. Hrvatska je uskrsnula. Nema više komunističke nemani. Tako si želio s drugim njenim sinovima poći na bojišnicu kad su je napali. Sve si to svojim rešetkama na zatvorskom prozoru ispričao. Peijin su i Rendušin ukop kročili bez Tvoga koraka u povorci, da je staro zvono sv. Stipana stog još tužnije brecalo.

Oprosti, Zvonko, da uistinu ne znamo što Ti reći?! Znadni samo, tog uvijek budi svjestan, da su mnoga srca s Tvojim, mnoge duše s Tobom dišu. Ponavljam, to ne kazujemo često, kao ovo večeras, no tako je. Sve su druge riječi osim jedne izlišne. HVALA! TAIČE, HVALA! Neka Te Bog čuva. Naučio si, Zvonko, što je Križ, što Kalvarija. Uskrs je pred Tobom. U to s Tobom i Tvojom obitelji duboko vjerujemo. U toj Ti vjeri i neizmjernoj zahvalnosti šaljemo svoj najdublji pozdrav poštovanja i divljenja!

Fra Ante Marić,
24. veljače 2006. na večeri sjećanja i zahvalnosti
Kino-dvorana Grude